Prof. dr Aleksandar Stojanovic – Reforma sistema PIO

REFORMA SISTEMA PIO
Prof. dr Aleksandar Stojanović, Ekonomski fakultet Istočno Sarajevo
Tekst preuzet sa internet portala “Novi pečat“.
Tvorcem sistema finansiranja socijalnog (i penzionog) osiguranja kakav danas postoji u svojim temeljnim načelima i u Republici Srpskoj smatra se Oto fon Bizmark – čelični kancelar Njemačke i tvorac Drugog rajha. Bizmarkov sistem se zasniva na tekućem usklađivanju, to jest isplate penzijama korisnicima na osnovu obaveznog doprinosa iz plata trenutno zaposlenih.
Brojni teoretičari, profesori, stručnjaci uporno tvrde da ovaj sistem finansiranja penzionog fonda funkcioniše najbolje pri omjeru sedam radnika na jednog osiguranika, a da je apsolutno neodrživ u omjeru jedan penzioner na četiri zaposlena. Naravno, ovu “formulu” niko od tih eksperata nije prikazao! Naprotiv, praksa ih surovo demantuje u smislu da malo koja zemlja, pa i bogata i razvijena, danas ima postignut ovaj omjer zaposlenih i penzionera. Razlog je starenje stanovništva bogatog svijeta i u posljednje vrijeme smanjenje broja osiguranika (zaposlenih). Stoga ne treba da čudi podatak da i dalje postoji snažna uloga države u ovom segmentu javnih finansija.
Na ovim postulatima, prepoznajući ih kao ključni razlog kočnice ekonomskog rasta, prije svih eksperti Svjetske banke, preuzeli su ključnu ulogu u predlaganju reformi i u pomoći da se napusti takozvani Bizmarkov model i pređe na modifikani model lorda Beveridža koji predlaže sistem dobrovoljnosti uplate u privatne penzione fondove. Fond prikupljena sredstva oplođava, pa uz garanciju na siguran i pravedan iznos penzije budućim osiguranicima nudi i dividende od profita i cijelu lepezu drugih usluga. Ekonomski lijepa priča, nema šta, ali ako se pođe od socijalne priče i od osnovnih postulata da je uloga države da kroz sistem javnih finansija obezbijedi biološki opstanak naroda (uzgred najvažnijeg stuba državnosti, gledano politički) onda se postavlja pitanje ozbiljnosti privatizacije penzionih fondova i apsolutne selekcije po dohodovnoj moći, generalno na programe socijalne pomoći.
Klasičan primjer je SAD, zemlja s velikim brojem beskućnika i socijalno obespravljenih građana u svom sistemu socijalne zaštite, po principu dobrovoljnosti i akumulacije kapitala u fondovima. Na kraju, sadašnji predsjednik SAD, Barak Obama, programima socijalne pomoći “Mediker” i “Medikejd”, po mnogim političkim analitičarima, dobio je presudne glasove, bez obzira na žestoke kritike sljedbenika neoliberalnog kapitalizma i apsolutne nedodirljivosti efikasnosti tržišne ekonomije.
Ipak, da se vratimo na temu. Svjetska banka i MMF, prepoznavši problem Bizmarkovog modela, postali su ključni akteri i inicijatori u reformi penzionog sistema, prije svih u zemljama Latinske Amerika i zemljama Istočne Evrope (zemljama u tranziciji). Tako je u njihovim istraživanjima nastao čileanski model prelaska s obaveznog na dobrovoljno penziono osiguranje. Rezultati u Čileu bili su fascinantni, ali ostaje nejasno ko je finansirao reformu u Čileu. Možda MMF, da bi se vratio na svjetsku scenu nakon fijaska i dovođenja Argentine do bankrota svojim ekonomskim savjetima?
Sve zemlje u tranziciji iz socijalizma i kapitalizma (ukupno njih 27), gotovo pomodarski, prihvatile su savjete eksperata Svjetske banke i uvele treći stub dobrovoljnog osiguranja. Kada bi se vlasti ovih zemalja pravdale da nemaju novca za tako skupu reformu, na scenu bi stupao “iskusni svjetski bankar” – MMF i davao milijarde i milijarde kredita, naravno uz uslov daljeg miješanja u domaću ekonomksu politiku. Cilj, kao i svakog bankara, uvijek je pri savjetovanju bio isti – imati sigurnost naplate svojih potraživanja, a ostali makroekonomksi ciljevi su ostajali u obično svezanim rukama domaćih vlasti.
A kakvi su rezultati reforme i uvođenja takozvanog čileanskog modela i sistema dobrovoljnog osiguranja? Malo koja se zemlja može pohvaliti da je zahvaljujući ovoj reformi obezbijedila više penzije svojim korisnicima. Naprotiv, jedina Slovenija (uz Češku), pritisnuta savjetnicima MMF da smanji penzije, jer će povećati svoju konkurentost, odoljela je i nastavila povećavati standard svojih penzionera, više vjerujući svojoj Deželi i sistemu međugeneracijske solidarnosti. Sem Poljske i Mađarske, nijedna od ostalih zemalja u tranziciji ne može se pohvaliti uspjehom reforme sistema penzionog osiguranja po uzoru na čileanski model. Naprotiv, najočigledniji primjer loših efekata je Kazahstan. U Kazahstanu su vlasnici privatnih kapitalizirajućih fondova, po principu piramida gazda Jezde i Dafine, izvarali i opljačkali svoje osiguranike. To je bio direktan povod vlasti Kazahstana (uzgred u jedinoj zemlji u kojoj, doduše uz Crnu Goru, još uvijek vlada jedan od bivših komunističkih lidera) da isplate sve obaveze MMF i zahvale im se na saradnji i daljim ekonomskim savjetima.
Uglavnom, na svom poslovnom putu prodaje svojih usluga po zemljama u tranziciji eksperti gore pomenutih međunarodnih finansijskih institucija stigli su i u Republiku Srpsku. Vlada je negdje 2007. godine formirala radnu grupu, sačinila program reforme i na sreću svih nas ista nikada nije implementirana, jer prije svega nije imala nikakvu institucionalu pripremu.
Da ne budem pogrešno shvaćen, ne želim niti hvaliti vlasti Kazahstana, niti kuditi savjetnike MMF i Svjetsku banku, samo ukazati na činjenicu da svi učesnici ovih reformi imaju svoje interese, koji su često konfliktni.
Mislim da je vrijeme i kontekst u kojem se trebala sprovesti reforma sistema finansiranja PiO u Republici Srpskoj, gledajući sa aspekta javnog interesa, išlo u korist, slučajno ili namjerno, odbijanja iste.
Ipak, ima jedna notorna činjenica koja ide u prilog zagovornicima reforme, a to je da Fond PiO treba da bude aktivan učesnik i zamajac progresivnih privrednih kretanja na tržištu kapitala, što on trenutno, svakako nije.
Međutim, takođe postoji još jedna činjenica: apsolutna letargičnost Fonda PiO Republike Srpske na tržitu kapitala. Kada pogledate strukturu prihoda Fonda PiO nju čine: doprinosi za PiO 75,88 odsto, sredstva budžeta 22,62 odsto, krediti – široj javnosti nepoznati, i dividende i ostali prihodi – svega 1,5 odsto.
Prema tome riječ fond, iz same ove strukture prihoda, gubi svoj smisao. Riječ je o klasičnom “protočnom bojleru” (PAYG sistemu) distribucije sredstava od budžeta i doprinosa iz plata ka korisnicima penzija. Čak i taj dio posla (prikupljanja prihoda) obavlja Poreska uprava u svakom od entiteta.
Ključno je da Fonda PiO nema na tržištu kapitala. Fondovi, iako su dio cjelokupnih javnih finansija, nisu uključeni u trezorski način poslovanja. Zakon omogućava i podstiče Fond PiO da ostvaruje svoje prihode kroz učešče na tržištu kapitala. Za napomenu treba reći da je Fond PiO RS u procesu privatizacije dobio na raspolaganje 500 miliona maraka knjigovodstvene vrijednosti preduzeća. Istovremeno aktivnost u procesu upravljana datim akcijama bila je apsolutno zanemarena. Primjera radi, a prema izvještaju samog Fonda PiO, od 10 odsto, to jest oko 500 miliona maraka knjigovodstvene vrijednosti, učestvovalo se u prodaji udjela samo u 25 veterinarskih stanica. Sve su prodate po cijeni manjoj od knjigovodstvene iz 1998. godine.
Sve do 2007. godine Fond nije investirao sredstva dobijena prodajom ili dobijenih od dividendi. Tek u vrijeme dostignuća zenita transakcija na Banjalučkoj berzi, Fond je uložio 214.000 maraka i u prvom tromjesečju preko 90.000 maraka prihoda od uloga. Iz zvaničnih izvještaja Fonda ne može se uočiti dalji tok sredstava, niti da li ih je uopšte bilo na sekundarnom tržištu kapitala!
Treba napomenuti da se od Fonda PiO očekuju: sem kratkoročnog finansiranja i dugoročna održivost, efekti na ekonomski rast, adekvatnost i druga distribucijska pitanja, te minimiziranje političkog rizika.
Ukratko, dok se od Fonda PiO očekivala značajna uloga na tržištu kapitala i upravljačkoj funkciji privatizovanih preduzeća, pokazalo se sasvim suprotno – marginalno učešće na berzi i potpuna apatija predstavnika Fonda po pitanju upravljanja privatizovanim preduzećima.
Još samo da podsjetim da Republika Srpska ima, mjereno BDP, najveće izdvajanje za socijalno osiguranje u odnosu na ostale zemlje sukcesore SFRJ, čak veće i od Japana i Švedske – bogatih zemalja. A istovremeno, nizak, a možda i najniži nivo usluga korisnika Fonda PiO.
Nema dileme da su razlog tome i generalno nizak standard, korupcija u sistemu cjelokupnog socijalnog osiguranja (iskreno najmanje u Fondu PiO), ali je svakako velika odgovornost i na apsolutnoj letargičnosti u samom Fondu PiO, kome uzgred zakon predviđa i bez reforme – prihode od dobrovoljnog penzionog osiguranja.
Zaključak je nedvosmislen, trenutno nam nikako ne treba reforma Fonda inicirana izvana, ali promptno nam treba reforma svijesti menadžmenta Fonda PiO, to jest tranzicija svijesti od konzumenta budžetskih sredstava – do aktivnog učesnika na tržitu kapitala i tržištu nekretnina. To je svakako polazna pretpostavka da bi se moglo uopšte pričati o dobrovoljnom penzionom osiguranju i sistemu akumulacije kapitala iz doprinosa za PiO.